gumeni bomboni

Kako sam na bivšem poslu upoznala hrpu stranaca bilo mi je stvarno čudno do koje bi se mjere neki od njih oduševili Hrvatskom. To su uglavnom bili oni koji su bili smješteni i radili U zagrebu. Ovi koji bi zalutali u manja mjesta odmah su bježali.
«Kako su ljudi super, kako je život opušten, nema zavidnih, nema trke, nema depresije kao vani.»
Meni to nikako nije zvučalo istinito.
Onda sam skužila kako je sve stvar percepcije. Oni su svi tu dolazili raditi jednostavan posao za puno puno novaca. Daleko od žena, djece, računa, roditelja i svih ostalih obaveza. Spava i jede u hotelu, vozi ga šofer, netko mu kuha i pegla. Izađe u centar grada, raspoložen, šeta i smješka se, kupi šta mu se svidi. Malo do Italije, malo do Austrije. Nas gnjave kad im je dosadno, a mi se moramo družiti jer nas šefica gleda iz ureda.
Ja se mislim »e jesi dosadan, nemam pojma šta ta zgrada predstavlja i kad je crkva izgrađena, zakasnit ću doma i još i do pošte moram, nadam se da mi se ne vidi na faci da mi ideš na živce». A on se misli «kako su svi ljubazni i tako puno znaju i zrače nekako posebno».
Neki su od njih do te mjere izgubili osjećaj za stvarnost, da su stalno produžavali svoj mandat ovdje, još godinu, još dvije da bi imali na koncu velikih problema doma u obitelji.

Na istu temu ali drugačije, o mom putovanju u Pariz.
Iako sam dosta putovala nikako otići u Pariz. Naime brat je bio i rekao mi da se nije baš oduševio. Nije nešto previše pričao o muzejima ili dućanima, ili spomenicima. Bez oduševljenja je pokazao nešto malo slika. Išao je s velikom grupom ljudi, autobusom, hotel im je bio užasan a tamo su trebali slaviti Novu godinu. Gužva je bila tolika da je ponoć dočekao u metrou, uopće nisu mogli izaći vani od ljudi.

Međutim prošle godine muž i ja otišli s još par parova iz njegove firme. Sve firma platila. Let prošao za čas, tamo nas čekao vodič, Hotel u centru, smještaj super. Jedan lokalac nas vodio okolo, objašnjavao i pokazivao. Sve onako opušteno bez panike. Svako malo jedi i pij. Sad, jel zbog toga ili ne, iako sam bila na egzotičnijim lokacijama, Pariz me stvarno oduševio. Jedan od najljepših gradova. Kad stojiš ispred Louvra na onom trgu i gledaš oko sebe, jasno ti je gdje si. Nema potrebe da te netko uvjerava da su oni tu od stoljeća kojeg već i da su kulturni. To osjetiš i to vidiš. Koda nas bi ispred otvorili Kerum ili Konzum, već vidim. Francuzi su ponosni i imaju zašto biti. Cijene svoju prošlost. Svi koje smo sreli bilu su tako ljubazni i susretljivi. Ili je to možda bila naša percepcja zbog sveopćeg dobrog raspoloženja.
U svakom slučaju ako si možete priuštiti posjet, go and visit.

Čekam ovih dana rješenje o porezu za prošlu godinu. Dobro smo radili i zaradili, pa država misli da bi još mogli njima dati. Nisam sigurna da ću imati dovoljno, velike su šanse da nas blokiraju.

Pokušavam se ne živcirati jer mi neće pomoći. Tetu u poreznoj, koja će odlučiti o mojoj sudbini uopće ne zanimam. Vidim joj to po faci. A i po betoniranoj frizuri koja se nemiče. Em imam svoj biznis, em mi dobro ide, em dođem tamo sva nasmijana u njen zagušljivi ured. Pa je dočekala svojih pet minuta i misli se «e sad ćemo vidjeti ko je pametan».

Blokirat će me zbog duga od oko 25000 kuna. Zato mi je posebno zlo kad čujem da razmišljaju oprostiti nogomtnim klubovima. Koji su to zaslužili svojim sjajnim rezultatima. Not. Znam barem jednog saborskog zastupnika kojem su izbrisali godišnji dug pdva, zato što je zamolio Šukera. Ja sam jednom zakasnila 12 dana s plaćanjem pdvea i dobila sam opomenu pred blokadu.

Pa te onda zovu da postaneš poduzetnik. I zapošljavaš ljude. A ne daju ti disati od silnih davanja.
Da se bavim ovim poslom negdje vani bila bi milijunaš. Pa bi onda trošila i opet sve pare na koncu vratila u državnu kasu. I zapošljavala bi ljude koji bi opet trošili. Tako se stvara taj krug u gospodarstvu. Al neće nitko Hrvatsku zajebati. Čim vide da imam tisuću viška, odmah se jave da je nebi slučajno negdje uložila. Najbolje da ja to dam svojoj poreznoj, a oni će to pametnije uložiti.